Zagrebačka burza

učitavam
RSS Novosti
ispiši
Hrvatska burza u prošlosti

Nastankom moderne Europe uobičajila se praksa osnivanja burzi na kojima su se dogovarale cijene i vršile kupoprodaje preko uzoraka robe. Najstarija je burza osnovana u Amsterdamu 1602. godine. Prva burza Habsburške Monarhije osnovana je u Rijeci za razne vrste šećera, koje je prodavala riječka rafinerija od 1750. do 1803. Nakon toga uvriježilo se da jedna država ima samo jednu burzu, pa je u Beču takva osnovana 1771. Po podjeli Habsburške Monarhije u austrijski i ugarski dio 1867. godine, osnovana je i burza u Budimpešti.

Hrvatske su zemlje bile podijeljene između austrijskog i ugarskog djela. No, Hrvatska i Slavonija imale su Hrvatsko-Ugarskom nagodbom određenu autonomiju, ali ne i na polju gospodarstva, trgovine i prometa, čime je upravljala vlada u Budimpešti. Želeći se što više osamostaliti, privrednici iz Hrvatske nastojali su osnovati i četvrti gospodarski odjel, pa su stvorili Savez industrijalaca i trgovaca Hrvatske i Slavonije u okviru Trgovačkog doma koji je 1907. pokrenuo i osnivanje Sekcije za robu i vrednote. Sekciju je otvorio Milivoj Crnadak 15. lipnja 1907. u zgradi Trgovačkog doma (na tom je mjestu danas zgrada hotela Dubrovnik). Na čelu sekcije nalazio se S. D. Aleksander i time je otvoreno tržište domaćih dionica tvornica i novčarskih kuća, koje velike burze u Beču i Budimpešti nisu htjele uzimati u promet. Time je stvoren regulator izvoza i uvoza robe. Burza je djelovala do 1911. godine, kada je njeno djelovanje zaustavila vladajuća hrvatsko-srpska koalicija koja je vidjela Hrvatsku i Slavoniju u okvirima nove južnoslavenske države sa centrom u Beogradu, a gdje se od 1. siječnja 1895. nalazila zasebna burza koja je pomagala širenju srpskog kapitala i na područje Hrvatske.

Zagrebačka sekcija Trgovačkog doma za robu i vrednote počela je ponovno potajno oživljavati tijekom 1917., kada su pod novim carem oživjeli i planovi za reorganizaciju Austro-Ugarske Monarhije. No, u ratnim uvjetima i rekvizicijama ovo je poslovanje bilo ograničeno sve do 4. lipnja 1918., kada je rad Zagrebačke burze obnovljen. Ovaj način poslovanja ojačao je u vrijeme kratkotrajnog postojanja Države Slovenaca, Hrvata i Srba, kada je formirana i Hrvatska narodna banka. Sastavljen je odbor od najodličnijih predstavnika banaka, industrijalaca i trgovaca, koji je izradio Pravila i najnužnije burzovne propise, a vlada Narodnog vijeća Države SHS odobrila ih je već nakon nekoliko dana. Nakon ujedinjenja, njen rad prekinut je jer se radna dozvola vlade Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca iz Beograda dugo čekala. Zagrebačka burza poslovala je na temelju Pravila koje je odobrilo Narodno vijeće Države SHS sve do 11. rujna 1919., kada se važenje srpskog zakona o javnim burzama kraljevim ukazom br. 11322 od 11. rujna 1919. protegnulo i na Zagrebačku burzu.

Zagrebačka burza poslije Prvog svjetskog rata otvorena je zapravo 4. lipnja 1919. i to prvo njen Efektni odjel. Robni odjel počeo je s radom 1. kolovoza 1919., a Obranički burzovni sud tek od rujna 1919. Ova je burza bila podređena Ministarstvu trgovine i industrije imajući sva prava korporacije i samostalnog uređenja, a sa svrhom da olakšava i uređuje trgovački promet svakovrsne robe, vrijednosnih papira, mjenica, novca (deviza i valuta) i plemenitih kovina. Nadzor nad Burzom imao je povjerenik postavljen od Ministarstva trgovine i industrije.

Burzom i njenom poslovima upravljalo je burzovno vijeće, koje se sastojalo od 24 člana, a koje je birala Glavna skupština Burze na tri godine, s time da se svake godine birala trećina novih članova. Za posredovanje u burzovnim poslovima Burzovna je uprava postavljala ovlaštene burzovne mešetare, za koje je vrijedio poseban pravilnik. Službeno utvrđivanje tečajeva domaćih papira vršila je posebna komisija, koju je postavljalo Burzovno vijeće, dok je cirkulacija stranih vrijednosnih papira ovisila o odobrenju Ministarstva trgovine i industrije.

Zagrebačka burza za robu i vrednote surađivala je s beogradskom na taj način da su se njeni svakodnevni sastanci održavali jedan sat poslije beogradskih te su beogradski tečajevi utjecali na zagrebačke. Pristup Burzi i pravo zaključivanja poslova imali su članovi Burze, koji su mogli biti i protokolirane firme koje je Burzovno vijeće primilo za članove, a koji su plaćali godišnju članarinu od 1.200 kruna. Svi su članovi Burze imali jednako aktivno i pasivno pravo glasa u izborima za Burzovno vijeće i Obranički sud. No, zaključivanje poslova provodilo se samo uz posredovanje mešetara, dakle stručnjaka koji su trebali izraditi zaključnice. Burzi su mogli nazočiti i gosti uz ulaznice od 50 kruna, s time da su gosti mogli kupiti ulaznicu samo za tri dana, pa i to tek uz preporuku kojeg člana Burze. Gosti nisu imali pravo izvikivati cijene, dok su članovi Burze to mogli učiniti u svakom trenutku.

Mešetari su se birali po Trgovačkom zakonu od 1875. godine i morali su polagati jamčevinu od 10.000 kruna. Mešetari nisu mogli poslovati za vlastiti račun, a bili su odgovorni po propisima građanskog zakonika. Zagrebačka burza za robu i vrednote imala je 1921. u Odjelu za efekte, valute i devize 18 ovlaštenih mešetara, a u Robnom odjelu svega četiri.

Zanimljivo je da se u stručnoj literaturi monarhističke Jugoslavije gotovo zatro trag ovoj staroj burzi te se uvijek spominje da je Zagrebačka burza za robu i vrednote osnovana u rujnu 1919. A upravo 1919. godine Zagrebačka burza za robu i vrednote uživala je povjerenje inozemstva, Beča i Praga te su se brojne novčane transakcije odvijale upravo preko nje, čineći osnovu izvanredno snažnog zagrebačkog bankarstva i novčarstva. No, ograničavanjem izvoza Burza postaje sve slabija, da bi se u vrijeme ministra financija Stojadinovića počeo ograničavati i rad njenog deviznog odjela pa se svi devizni i valutni poslovi obavljaju preko Narodne banke u Beogradu, koja je kao glavna državna banka proradila početkom 1920. Od početka 1923. u zemlji je kao novac vrijedio samo dinar, dok se do tada koristio binarni sustav. Kruna se preračunavala u dinar u omjeru 4 : 1, ali je imala platežnu moć samo u zapadnoj polovici nove jugoslavenske države. Ovi nesređeni prometni i valutni odnosi uz dvostrukost novca svakako su se negativno odražavali na rad Zagrebačke burze za robu i vrednote. Promet na Zagrebačkoj burzi iznosio je 1920. oko 2.400,000.000 kruna, nakon čega se ta vrijednost stalno smanjivala. Beogradska burza je monopolizirala devizne i valutne poslove i preko Ministarstva trgovine i industrije znatno utjecala na rad Zagrebačke burze za robu i vrednote.

Svakako je zanimljivo da su se u službenoj tečajnici 1922. notirali od državnih papira 6% bonovi Kraljevine SHS, hrvatsko-slavonske regalne obveznice, hrvatsko-slavonske zemaljske rasteretnice, 2% lutrijski zajam, duhanski lozovi, konvertirani zajam od 1895., zajam od 1909., zajam od 1913., kranjski deželni zajam od 1917., zatim dionice 31 novčarskog zavoda i 28 tvornica te trgovačkih i prometnih poduzeća. Notirale su se i zadužnice grada Zagreba i založnice i komunalne zadužnice nekih zagrebačkih novčanih zavoda. Kotirale su one vrste roba koje su imale prođu na tržištu, uglavnom žitarice, brašno i kolonijalna roba do 1924., ali se tada situacija znatno mijenja. Izvršavanje zaključnica bilo je vremenski strogo određeno i roba prodana promptno imala je biti preuzeta već drugi dan, a ako se radilo o robi izvan Zagreba, tada je posao morao biti realiziran u roku od 8 dana. Zagrebačka burza za robu i vrednote ubirala je 1,2 promila od zaključenog posla za efekte, devize i valute, dok su mešetari morali u burzovnu blagajnu uplaćivati određenu svotu. Od robe mešetar je dobivao 2 promila za svaku stranu, odnosno pola promila za burzovnu blagajnu. Sastanci za efekte, devize i valute održavali su se svaki dan osim subote i nedjelje, od 12 do 13 sati, a za robu svaki da osim nedjelje, oko podne.

Provizorij poslovanja burzi postojao je do donošenja zakona o burzama sredinom tridesetih godina.

Bujan gospodarski život Hrvatske, ojačan umjerenom inflacijom, ipak je Zagrebačkoj burzi omogućio visoke zarade. Poslije rata njene su prostorije bile u novom Trgovačkom domu (Jurišićeva 1), dok je od 1. lipnja 1922. radila na prvom katu zgrade dioničkog društva «Isis» u Hatzovoj ulici 154. Unatoč raznim ograničenjima rada Burze i postavljanja povjerenika u kolovozu 1922. kako bi se spriječilo stvaranje fiktivnih tečajeva i navodno pranje novca, Burza je stekla dovoljno sredstava da pristupi izgradnji nove zgrade. Godine 1923. arhitekt Viktor Kovačić dobio je prvu nagradu za nacrt, no kako je već 1924. umro, zgradu je dovršio Hugo Ehrlich, u ulici Račkog 1. Nova burza otvorena je 18. lipnja 1927. godine.

Sve restriktivnija politika prema Zagrebačkoj burzi potaknula je ministra trgovine i industrije Ivana Krajača, člana Radićeve Hrvatske seljačke stranke, da zatraži krajem 1926. izradu novog, jedinstvenog zakona o burzama. Budući da je 1920. proradila novosadska burza za produkte, a 1924. godine i ljubljanska i somborska, ministar Krajač želio je jednaku osnovu za rad svih burzi u zemlji. No, zakon je donesen tek sredinom tridesetih godina i on je Zagrebačkoj burzi za robu i vrednote dao manja prava u odnosu na beogradsku. Burza se ipak uspjela održati sve do 1945., iako je veći dio zgrade iznajmljivan kako bi se pokrili manjkovi u vrijeme krize privatnog bankarstva s kojim je ova burza bila neraskidivo vezana.

U vodstvu i radu Burze za robu i vrednote u Zagrebu izredale su se najuglednije osobe financijskog i privrednog života Hrvatske, kao dr. Milan Vrbanić (kasnije predsjednik Trgovačko-obrtničke komore u Zagrebu, a 1935. i ministar Trgovine i industrije), dr. Stanko Šverljuga (ministar Trgovine i industrije 1929.) i dr. Ivo Belin, koji je od 1924. pa do 1945. bio tajnik Burze, obavljajući od 1935. do 1945. i posao viceguvernera Narodne banke u Beogradu. On je u časopisu «Nova Evropa» objavio do 1935. niz članaka o problemima naše valute i svakako pripomogao održavanju ove burze koja je 1919. imala promet od 81 miliju dinara, 1930. godine tri i pol milijarde, 1939. godine milijardu i pol dinara, a 1943. šest i pol milijardi kuna.

Zagrebačka je burza 1945. prestala s radom jer kao špekulantska ustanova nije imala mjesta u socijalističkom društvu.


Mira Kolar-Dimitrijević











 
Top 5 po prometuTop 5 najboljihTop 5 najlošijih
RIVP-R-A544,41 44,10
ULPL-R-A74,24 121,57
DLKV-R-A72,65 24,38
ATPL-R-A24,21 400,00
LRHC-R-A22,75 1.750,00
ERNT-R-A17,23 1.230,97
HT-R-A13,14 175,16
LKRI-R-A12,33 42,50
MDKA-R-A12,00 12.000,00
HPB-R-A11,47 546,00
CROBEX
 
 
 

Pad: 3 Neutralni: 10 Rast: 8



Live trgovanje
Kratki izvještaj za 23.6.2017
Sveukupni promet6.097.306 Kn
Redovni promet6.097.306 Kn
Dionice 6.097.306 Kn
Obveznice 0 Kn
Strukturirani 0 Kn
Blok promet0 Kn
OTC promet2.762.596 Kn

CROBEX®0,44%1.864,58
CROBEX10®0,39%1.113,41
CROBEXplus®0,70%1.155,73
CROBEXtr®0,44%1.161,85

više

CE Enter logo